Dobrovoljni davaoci
– davanje kao vid nasilja

U našoj kulturi bezuslovna ljubav se često izjednačava sa bezgraničnim davanjem. Razlika između ova dva je ogromna. Davanje je samo jedan važan deo odnosa koji odslikava ljubav, drugi je primanje.

Primanje je važno bar isto koliko i davanje. Ako samo dajemo bez istinskog osvrta na učinke tih akcija, vrlo lako možemo doći u situaciju da činimo više štete nego koristi. Ne možemo nekome dati ono što mu je zaista potrebno ako prethodno ne oslušnemo i ne primimo od njega poruku šta je to što mu treba.

Na primer, neke osobe imaju jaku potrebu da savetuju druge; iz najbolje namere. Ti drugi ih često ne slušaju, još se i ljute na dobronamernog savetodavca. Ako se neko ljuti, onda mu vrlo verovatno taj savet nije potreban, i ljuti se jer oseća da ga sagovornik ne sluša istinski. Takođe, može biti i da mu je savet u datom trenutku preveliki zalogaj i dolivanje soli na ranu. To mu nikako ne pomaže. Treća mogućnost je da sadržaj saveta jeste vrlo važan, ali ne za savetovanog nego za samog savetodavca. Tada taj savet koji nam odzvanja u glavi i koji silno želimo da uputimo nekom drugom, u stvari, izgovaramo sami sebi.

U svakom slučaju, na korisnost našeg saveta (ili bilo čega što pružamo drugome) ne utiče to koliko je naša namera dobra ili najbolja a iskustvo veliko; utiče to koliko je primaocu „poklon“ potreban i da li je „upakovan“ na odgovarajući način. Ako cenimo po sebi, onome što je nama pomoglo, mogućnost da ćemo pogrešiti je dovoljno velika da ne opravdava rizik. Pregršt je različitosti među nama. Zato naročito nežno i pažljivo treba nuditi savete iz ličnog iskustva. Opšta rešenja ne postoje. Ono što je pomoglo jednoj osobi može ali ne mora pomoći drugoj.

Mnogo je važno ne otimati drugome odgovornost za njegove odluke i postupke. Ovo naročito važi za smetnje koje su krupne i značajne u nečijem životu. Lepo je dati savet, i tu se svaka dobronamernost završava. Jer mi ne znamo sa sigurnošću da li je to za drugoga zaista bolje. Osim toga, svaka osoba u datom trenutku ima ograničene moći da se promeni ili usvoji nešto novo; više od onoga što tada jeste prosto ne može. Zato joj ne pomažemo ako je guramo mnogo preko toga; naprotiv, činimo joj štetu.

Kako prepoznati u čemu je razlika između davanja saveta i nametanja. Ista je kao i razlika između upućivanja molbe i zahteva. Ne zavisi od reči koje upotrebljavamo pa čak ni od tona kojim se obraćamo. Zavisi od toga kako se osećamo kada druga strana ne prihvati naš savet. Ako osetimo ljutnju ili uznemirenje prekoračili smo granicu, namećemo drugome svoju volju. Ovo nije nužno loše, u nekim izuzetnim okolnostima može da bude i dobro, na primer, kada roditelji vaspitavaju decu da se čuvaju od otvorenih izvora struje. Međutim, u ravnopravnim odnosima nametanje sopstvene volje nije u redu, ne pomaže već stvara teškoće i nelagodnosti.

 



Share

Facebook stranica: Car je go – šta ćemo sad @CarJeGoStaCemoSad

Ukoliko želite da dobijate obaveštenja o novim sadržajima na sajtu, upišite svoj e-mail:

Upišite kod j689 ->

Bez odobrenja autora zabranjeno je kopiranje i objavljivanje sadržaja na drugim mestima.
Created 2020-2022 by Telesna psihoterapija | All Rights Reserved |